Leila Slimani je autorica čije knjige ćemo nadam se imati prilike još dugo čitati. Slažem se da njezine knjige nisu za svakoga što je vidljivo već nakon prve prevedene knjige kod nas, ‘Uspavanke’, jer ona svojim pisanjem ne ugađa čitatelju ni malo, već ga realnim, životnim temama postavlja u pomalo nelagodan položaj. Ne okreće glavu od takvih tema, a ne bi trebali ni mi, i svojim britkim novinarskim umom i perom hladnim poput skalpela siječe u sve probleme društva i na jednako hladan način bez puno emocija postavlja ih pred nas.
I ovog puta Slimani se bavi bolešću. Stavila je u prvi plan ovisnost o kojoj nitko ne priča, a bilo kakva ovisnost znamo i sami, ne uništava samo ovisnika nego i njegovu okolinu. Adele je ovisna o seksu, a njena ovisnost je odavno prešla labave granice. Njoj običan šut nije dovoljan. Zbog ovisnosti joj pati brak, obitelj, posao, no to joj nije bitno, ona samo treba sljedeće zadovoljenje na bilo koji način. Ovisnost o seksu preuzima joj život, manipulira njome, stavljajući u sasvim deseti plan sve ostalo, dok se ona prepušta svojim slabostima, predajući se bez imalo želje za suprotstavljanjem.
Na ljudsko ponašanje utječu mnogi faktori i spletovi okolnosti. Prvi dodir s nečim formira ostatak života. Adele je u ranim tinejdžerskim godinama naišla na Kunderinu knjigu koju je čitala poskrivećki. Čitanje njegove knjige u njoj je izazvalo neki pomak, neku neutaživu želju koju ni svih tih godina kasnije nije uspjela ugasiti. Jedino što bi je ispunilo i što je željela je biti lutka u vrtu čudovišta.
”San je bio vruć i vlažan, beskrajan, uvukao se u nju poput toplog zapuha. Adele više ne misli ni o čemu drugome. Ustaje i u još tihom stanu ispija jaku kavu. Stoji u kuhinji i ljulja se s noge na nogu. Puši. Dok se tušira, dođe joj da se izgrebe, da se raspoluti. Udara čelom o zid. Želi da je zgrabe, da joj glavom tresnu o staklena vrata. Čim zatvori oči, čuje šumove, uzdahe, vriskove, udarce. Golog zadihanog muškarca, ženu koja svršava. Htjela bi biti samo stvar usred gomile, da je proždiru, ližu, da je čitavu progutaju. Da je uštipnu za grudi, ugrizu za trbuh. Želi biti lutka, igračka u vrtu čudovišta.”
Slimani ne stavlja naglasak na likove, štoviše svi njeni likovi su odbojni i prema nijednom nije moguće osjetiti neko suosjećanje, niti se s njima moguće povezati na bilo koji način. Po tom pitanju mogu biti čak i bezimeni. Stavlja fokus na njihova djela i nedjela, stavlja fokus na njihovo krajnje sebično ponašanje, stavlja fokus na ovisnost i ljudsku slabost.
Na samo dvjestotinjak stranica svojim sad već prepoznatljivim stilom autorica postiže da se zapitamo, postiže da nam na trenutke bude čak i neugodno što zadiremo u nečiju intimu, istovremeno mameći nas da čitamo dalje jer moramo znati, moramo vidjeti taj grand finale. A onda nas još jednom prevari jer kao ni u životu tako ni u knjigama Leile Slimani grand finala nema.
Je li moguće reći: svidjela mi se ova knjiga. Moguće je. Slimani ima svoj stil i u njemu se savršeno snalazi. Publika, a još važnije i kritika prepoznali su njezin glas, kao glas na koji treba obratiti pažnju. Mnogima se knjiga naravno neće svidjeti, ali ako ste barem malo znatiželjni, ako vas zanimaju životne, nimalo lagane teme, život bez ružičastih naočala, možda bi mogli zaviriti u ono što ona piše.
Ja znam da svaku njezinu knjigu s nestrpljenjem očekujem i to u hrvatskom prijevodu. Čini mi se da sam to i spomenula kad sam pisala osvrt za Uspavanku koja mi na engleskom nikako nije sjela. Naš materinji jezik je ponekad krut i hladan, i kao takav savršeno paše temama o kojima Slimani piše.
Čitateljica 