‘Izlaz – Zapad’ je priča koja čitatelja rastavlja na dijelove, koja ostavlja tragove i otiske na srcu i mislima, koja stvara knedle u grlu. Kad bi upotrijebila pridjeve za nju bili bi to: brutalna, tužna, sjetna, ali i lijepa, brutalno lijepa. Teško je skupiti misli o njoj jer kao što rekoh rastavila me na dijelove i to zapravo s malo riječi, tek s onim suštinskim, kratkim i jasnim, ocrtavajući život današnjice.
Dvoje mladih koji nose cijelu priču na svojim leđima mogli bi zapravo biti i bezimeni, jer to je priča mnogih sličnih njima koje je nemoguće staviti u okove brojeva.
U nepoznatom gradu u kojem već jedno vrijeme pušu vjetrovi mržnje i koji je nadomak rata upoznaju se i s vremenom zaljubljuju Saeed i Nadia. On, vjernik, iako povremeni, više iz navike, i ona, djevojka u konzervativnoj halji koja pokriva cijelo tijelo, ali ne i istinu. Mladi ljubavnici svjesni su rizika u ionako konzervativnoj sredini, a nakon što ratna buktinja počinje plamtjeti, sigurnost je tek riječ koju kao nevjenčani par mogu samo sanjati.
Nakon tragičnog događaja koji ih je još jednom stavio pred zid sumnje i odanosti, Saeed i Nadia odluče se pridružiti onima koji su već otišli u nadi za boljim i sigurnijim životom. Kroz vrata, kroz izlaz Zapad, preko Grčke, Londona, pa sve do San Francisca pratimo ovaj par, pratimo ne samo njih, nego sve te izbjegle duše koje su ostavile sve što su imale i posjedovale ne bi li spasile živu glavu iz svijeta koji su tek nekad poznavali, a sad se vrijeme u njemu mjeri pucnjevima, bombama i policijskim satovima.
‘Izlaz –Zapad’ je priča o ljubavi, ali i istinita priča današnjice, jer u ovom trenutku na mnogim mjestima poput onog s kojeg su Saeed i Nadia izbjegli, bijesni rat, ostavljajući za sobom tek ruševine i sjećanja. Sjećanja na neka druga vremena koja ljudi nose sa sobom dok kreću u neizvjesno sutra koje će ih odnijeti tko zna kamo dok u zavežljaj koji nose sa sobom uz ono malo stvari pakiraju hrabrost. Hrabrost da unatoč svemu što poznaju zakorače prema misterioznom izlazu Zapad s jedinim ciljem očuvanja vlastitog života.
Glas Mohsina Hamida čuje se daleko, dok jasno i glasno progovara o temi s kojom smo svi suočeni već desetljećima. Pripovijeda nam o tragedijama, onim osobnim i onim nacionalnih razmjera, hrabrosti, odanosti, religiji i ljubavi, a sve to preko nejakih pleća dvoje migranata.
A ako sve to nije dovoljno da nas barem malo protrese, jedna rečenica pred sam kraj knjige bila je dovoljna da mi oči narastu od šoka i da shvatim koliko je krhak život koji živimo.
…svi smo mi migranti u nekom trenutku.
Čitateljica 