Misery je još jedan od Kingovih klasika i mislim da rijetki ne povezuju Annie s Kathy Bates. Čak i ja kojoj horori nisu ciljani žanr znam podosta o knjizi i filmu, i teško mi je ne vidjeti Kathy Bates sa sjekirom u rukama. Čini mi se kao da King čak ima i neki fetiš na sjekire jer mu se često provlače kroz knjige 😉
Pa zašto Misery ako ne volim horore? Zato što je izlazak iz zone ugode sasvim dobar osjećaj i dobro je ponekad napraviti male korake u nešto drugo. Horore ne volim upravo zbog Kinga, jer mi je davnih dana utjerao strah u kosti adaptacijom It-a, toliko da sam danima okretala leđa prema zidu, a noćima se bojala zaspati pa je mama morala urgirati zabranom gledanja.
Misery možda nije toliko strašna kao klaun, ali je na neke druge načine puno strašnija. King je vraški dobar pisac, bez obzira voljeli njega ili ne, voljeli njegove knjige ili ne, našli mu razne zamjerke, moramo mu priznati da je on jedan od najvećih radnika među autorima. On piše, piše, piše i piše, daje se maksimalno u pisanje i svojim fanovima isporučuje knjige skoro kao na traci. Možda su ponekad neki od njegovih fanova poželjeli biti kao Annie iz Misery pa da mu na određen način ”savjetuju” kao ona Paulu kako bi trebao postupiti s likovima, ali ne može se reći da materijala za čitanje nemaju.
Ne moram vam pretjerano opisivati o čemu se radi, a možda i bolje jer neke scene sam teško pročitala, a od ponovnog razmišljanja o njima me hvata jeza, pa ću samo u kratkim crtama. Paul Sheldon autor je poznatog knjiškog serijala i upravo je završio pisanje posljednje knjige u serijalu ubivši glavnu junakinju istoga, Misery. Na povratku kući iz resorta doživi prometnu nesreću, a iz nje ga je spasila jedna od njegovih najvećih obožavateljica. No nije ga baš spasila u pravom smislu te riječi već ga je lagano, onako slomljenih nogu zatočila, a Annie ima samo jednu misiju, nagovoriti Paula uz mnogo domišljatih metoda da promijeni kraj knjige te oživi njezinu najdražu junakinju Misery.
Ova priča ima samo dva lika i ni na trenutke nije dosadna na čemu Kingu zaista skidam kapu. Ona je sve samo ne dosadna, luda, bolesna, van granica zdravog razuma, ali dosadna ni na jednoj jedinoj stranici nije. Uvjerljivost i napetost nije mi umanjila činjenica što znam kraj, jednom kad sam otvorila knjigu čitala sam bez prestanka. King zaista zna kako navući na čitanje i iako često ne zna stati i knjige mu imaju poveći broj stranica to se s Misery nije dogodilo.
I sad se vraćamo na ono kad često kažem uživala sam čitajući 😉 ne znam kako spojiti uživanje s ovom knjigom jer sam povremeno morala zatvoriti oči zato što je film u mojoj glavi bio previše životan, a nakon čitanja sam knjigu ostavila na polici da mi se dojam slegne i da ju malo zaboravim. No evo me ovdje tipkajući o njoj razmišljam o Annie i Paulu, o sudbinama ljudi i tako. Razmišljam ima li koji stvarni autor možda tako nekog malo pomaknutog i neuravnoteženog obožavatelja koji bi bio spreman izboriti se za lika kojeg je dočekala smrt u knjizi. Razmišljam o GRRM-u koji nema nikakvih problema sa smaknućima 😉 i o Kathy Bates kojoj je uloga Annie donijela Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu.
Nije li to jedna od dobrih odlika knjiga? Ne možeš ih izbaciti iz glave još dugo nakon čitanja. Pa ako je, onda je Misery vraški dobra knjiga.
Čitateljica 